Moderna europska zakonodavstva u zaštiti djece u prometu ne obraćaju pažnju na ponašanje djeteta, već njegovo pravo na naknadu štete vežu uz činjenicu stradavanja u prometu i osiguravaju im uvijek pravo na naknadu štete. Svake godine početkom rujna, kad najmanji polaze u vrtiće i škole, prisjetimo se potrebe posebne pažnje i zaštite najmlađih sudionika u prometu. Tako se i ove godine održava akcija „Djeca, prijatelji u prometu“ (provodi se od 1995.g.), koja uključuje niz preventivno-represivnih mjera koje provodi MUP. Istovremeno i autoklubovi daju svoj doprinos kroz akciju „Sigurno i vješto u prometu“ (provodi je HAK), a već drugu godinu za redom potpisuje se i peticija „Zaštitimo djecu u prometu“ (autoklubovi) čiji je cilj prisiliti Vladu Republike Hrvatske da uvede u sve osnovne škole predmet prometne kulture, što naravno traži i određena tehnička rješenja (desetak sati više nastave tijekom godine) i sredstva (procjene govore o 4 milijuna kuna). Zadnjih par godina svim navedenim akcijama pridružuje se i Udruga obitelji osoba stradalih u prometu.

Na prvi pogled, sve je u redu, akcije su hvale vrijedne, rezultati (broj smrtno stradale i ozlijeđene djece) se poboljšavaju… Nažalost, ostaje ipak činjenica da je, prema podacima MUP-a, u zadnjih deset godina u Hrvatskoj smrtno stradalo  233 djece, a ozlijeđeno  17.543 djece. No, u razgovoru s nekim članovima Udruge obitelji osoba stradalih u prometu, vidi se da naše društvo još uvijek nije počelo voditi računa i o onoj drugoj strani sigurnosti u prometu: o naknadi štete koju stradala djeca, posebno teško ozlijeđena, trpe. Naš sustav naknade štete, uređen Zakonom o obveznim odnosima, još uvijek odgovornost za naknadu štete iz prometne nesreće veže i uz ponašanje žrtve, dakle, djeteta. Gleda se koliko je njegovo ponašanje doprinijelo nastanku prometne nesreće i štete (suodgovornost djeteta).

Ako se utvrdi suodgovornost, dijete ostaje bez potpune naknade štete. A upravo su potrebe stradale djece nakon stradavanja posebno velike. Jedan od roditelja iznio mi je priču kako se muči(o) s naknadom za teško ozlijeđeno dijete, koliko je dugo vodio parnicu s osigurateljem, kako je konačna presuda utvrdila da je dijete „suodgovorno“ za vlastitu nesreću s 50%. Invalidska kolica, preuređenje stana, posebne ulazne stepenice, lift, dodatni sati instrukcija… Sve su to stavke štete oko kojih se još uvijek spori s osigurateljem vozača koji je uzrokovao štetu. Moderna europska zakonodavstva u zaštiti djece u prometu ne obraćaju pažnju na ponašanje djeteta, već njegovo pravo na naknadu štete vežu uz činjenicu stradavanja u prometu i osiguravaju im uvijek pravo na naknadu štete (skandinavske zemlje, Francuska).

Peta EU direktiva o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti uočila je problem o kojemu govorimo i preporučila zemljama – članicama da posvete posebnu pozornost na naknadu štete djeci stradaloj u prometu (i, naravno, svim pješacima i biciklistima, dakle, najranjivijima u prometu). Instrument osiguranja prava na naknadu štete bez obzira na eventualnu „suodgovornost“ djeteta već postoji: obvezno osiguranje od odgovornosti vlasnika i korisnika motornih vozila i fondovi koji se stvaraju uplatom premije. Jedino ostvarivši pravo djeteta stradalog u prometnoj nesreći na punu naknadu pretrpljene štete, bez obzira tko je „kriv“ za nezgodu, može se govoriti o sigurnosti prometa za najmanje i najugroženije sudionike prometa.

Izvor: osiguranje.hr|Dr. sc. Marijan Ćurković