Na jednoj od nedavno održanih međunarodnih  konferencija posvećenih trenutačnoj krizi osigurateljne industrije, predstavnik jedne od osigurateljno razvijenijih zemalja ustvrdio je kako je kriza u osiguranju izvanredno duboka, no i kako izlaz iz krize postoji - osigurateljna industrija mora na dijetu kako bi smršavila „’Kriza, kriza!’ - viču osiguratelji i tom riječju pravdaju negativnosti koje se događaju, kao što su pogoršanje servisa u štetama, isplate osigurnine u obrocima, manja pripisana dobit životnim osiguranicima, smanjenje provizija nama zastupnicima…“, žali se naš čitatelj K.Ž. i pita se „Ima li izlaza?„.

Na jednoj od mnogih (nedavno) održanih međunarodnih  konferencija posvećenih trenutačnoj krizi osigurateljne industrije, predstavnik jedne od osigurateljno razvijenijih zemalja ustvrdio je dvije stvari:

1) kriza u osiguranju je izvanredno duboka i

2) izlaz iz krize postoji: osigurateljna industrija mora na dijetu kako bi smršavila.

Prvu tezu potkrepljuju podaci o znatnom padu životnih osiguranja (stagnacija te vrste osiguranja u EU počela je već 2008. g., a slično je i kod nas), te o padu osiguranja motornih vozila vezanom uz pad njihove prodaje. Drugu tezu– poznate stvari: osiguranje je financijska nadgradnja, koja trpi posljedice realne krize u društvu. Istina, manje od bankarske industrije. No, upravo stoga osiguranje je u boljoj situaciji, jer je kriza pokazala da se u osigurateljni sustav može imati povjerenja i  da je ono potrebno:
a) građanima – strah od bolesti i nemogućnosti plaćanja troškova liječenja (šansa za zdravstveno osiguranje), strah od kolapsa mirovinskog sustava (šansa za osiguranje rente)
b) poduzećima: banke ne mogu garantirati funkcioniranje procesa proizvodnje,  sredstva uložena  u sumnjive investicije blokirana ili izgubljena, pa nema ni kredita ili su skupi , i
c) državi – koja socijalni servis ne može opsluživati, dolazi do erozije razine nekada zajamčenih usluga, među inim i zbog potrebe pomaganja  gospodarstvu; državi koja posljedice (sve češćih) prirodnih katastrofa (suše, poplave, oluje, požari, pa ni potresi nisu isključeni) ne može više financirati.

Osiguranje – smatra se – može odgovoriti na sve te potrebe i iskoristiti potrebu za većom sigurnošću. Mora se okrenuti svima koji ga trebaju, dakle, građanima, poduzećima i samoj državi…

Kako? Odreći se pretjerane financijalizacije i ostati osiguranje u klasičnom smislu. Drugim riječima, staviti osiguranika u centar pažnje. Nuditi veći izbor proizvoda prilagođen potrebama i mogućnostima svakog od navedenih subjekata, a među njima posebno mjesto namijeniti tzv. low cost proizvodima, proizvodima s više vrsta servisa. Intenzivnije koristiti kanal prodaje koji omogućuju odlazak k potencijalnom osiguraniku, a ne čekati da on dođe ili bolje rečeno - naiđe; smanjiti administraciju, stimulirati agente i dodavati nove zadaće; savjetovati klijenta; popravljati štetu, a ne naknađivati u novcu (vlastita i ugovorna radionica, digitalizacija postupaka, rehabilitacija ozlijeđenih u vlastitim ili ugovornim institucijama…). Naravno, sve to traži velike investicije i, privremeno, mršavije rezultate, odnosno manje dobiti vlasnicima.

Vrijedi li gore navedena analiza i za hrvatsko osiguranje?  Teško. Jer – ne samo da Državi ne treba osiguranje, već ga je ona svojim mjerama upravo u vrijeme krize (10 % porez HZZO-u pojest će svu ionako mršavu dobit) dovela u situaciju da nema ni govora o nekim masnim pričuvama koje bi tražile (i omogućile) dijetu koju preporučuju stručnjaci u razvijenim zemljama. Drugim riječima, hrvatsko osiguranje će pasivno čekati razrješenje krize, nemoćno da samo ubrza njezino rješavanje .

Izvor: osiguranje.hr|Dr. sc. Marjan Ćurković