Pušenje i obvezno dopunsko osiguranje spasit će sustav zdravstva od urušavanja, a kad konačno počnemo u većoj mjeri plaćati vlastito liječenje i osjetimo da nepotrebne pretrage također koštaju, opametit ćemo se i nećemo više bez veze tražiti doktora uputnicu. Rasteretit ćemo zdravstveni fond, liste čekanja će se smanjiti, a novac od cigareta slijevat će se u zdravstvo. Kvaliteta usluge porast će, znači sve to bit će u korist građana. Tako nekako mogle bi se jednostavno pojasniti "balon" poruke koje u javnost šalje novi ministar zdravstva Darko Milinović, još jedan ministar od kojeg očekujemo da bar započne, ako ne i provede reformu zdravstva. Nije da u svemu tome nema malo istine, i napadati čovjeka dok još nije pošteno zagrijao stolac ne bi bilo fer. Ulaganje dijela prihoda od prodaje cigareta u zdravstvo logično je i sasvim u skladu sa svjetskom praksom i konvencijama koje smo potpisali. Poznato je da na samo četiri dijagnoze koje se izravno povezuju s pušenjem Hrvatska gubi 400 milijuna kuna godišnje, a kad se tome pribroje sve kardiovaskularne i cirkulacijske bolesti te alergije, brojka se opasno množi. Poskupljenje cigareta za građane više je psihološki nego financijski problem, iskustva zapadnih zemalja u kojima se ne puši ništa manje nego u Hrvatskoj pokazuju da se pušači ne odriču svog poroka ni kad kutija košta pet eura ili pet funti. Obvezno dopunsko osiguranje malo je veći problem jer je teza u suprotnosti sa suštinom navedenog oblika osiguranja koji je naime dobrovoljan. Dopunsko osiguranje u Hrvatskoj plaćaju uglavnom kronični bolesnici i umirovljenici, dakle oni kojima se to isplati jer su češće kod liječnika, odnosno u bolnici. Mlađima, zdravima i zaposlenima dopunsko manje više ne treba, a to je upravo populacija koju bi HZZO rado vidio na svojoj blagajni kako bi utržio dodatnih oko 1,5 milijardi kuna.

E sad, dvije su mogućnosti kako ih dovući - marketinškom kampanjom koja je skupa i upitno učinkovita ili jednostavno nametom. Zapravo nije jasno na što će se Vlada na kraju odlučiti, izgleda da se teren još ispituje, kao i kad je u pitanju uvođenje većih participacija na usluge u sekundarnoj i tercijarnoj zdravstvenoj zaštiti. E sad, kvaka je u tome što se ništa od toga ne može nazvati reformom zdravstva. Na koji način će se postići da 'primarci' rješavaju bar dvadeset posto više pacijenata umjesto da ih šalju u bolnice na najobičniji EKG, gdje je reorganizacija zdravstvenog osiguranja, gdje je financiranje bolnica prema učinjenim dijagnostičkim i terapijskom postupcima, kakva će biti reorganizacija hitne pomoći koja je svakodnevno u crnoj kronici, gdje je plaćanje zaposlenika prema rezultatima, što je s privatnim sektorom koji radi izvan zakona jer nema dovoljno kadra, što je s neraspakiranim uređajima za ultrazvuk koji čame u desecima ambulanti jer na njima nema tko raditi? To je sustav, možda ne uvijek toliko atraktivan za naslovnice novina, ali važan kad se radi o vrlo konkretnim novcima. Reformu zdravstva može provesti samo ekipa koja ima dovoljno snage i upornosti suočiti se s tim pitanjima, i hrabrosti ući u fajt s bezbrojnim lokalnim političarima, ravnateljima, šefovima odjela...i istodobno uvjeriti javnost da radi u korist građana. Dopustimo Milinoviću da nas iznenadi.