Slučaj Zagrepčanke gđe. Tamare Grubač, o kojemu piše dnevni tisak (v. Večernji list, 24. 11. 2007.), a koja je zastupniku jednog osiguravajućeg društva predala kaparu premije životnog osiguranja u iznosu od 5.000 kuna, prije više od godine dana, a do danas nije dobila policu osiguranja, po mnogo čemu je ilustrativan za stanje u našem osiguranju. Primjer je to kako se jedan svakodnevan, uobičajen i poželjan posao može pretvoriti u noćnu moru. Gdja Grubač je životno osiguranje sklopila pod pritiskom banke koja joj je uvjetovala dobivanje kredita sklapanjem ugovora o životnom osiguranju, i to sklapanjem ugovora kod točno određenog osiguratelja i posredstvom točno određenog zastupnika (dakle - vlasnička veza banka - osiguratelja i sumnjiva veza banka-zastupnik). Kad je utvrđeno da je zastupnik premiju životnog osiguranja zadržao za sebe, osiguratelj pere ruke ("njih se to ne tiče") s napomenom da se radi o vanjskom suradniku i da ona nije "jedina žrtva" domišljatog zastupnika". Slučaj pokazuje, prvo, da tržištem osiguranja vršljaju kojekakvi zastupnici i agenti, koji nažalost čine štetu vrlo korisnoj i plemenitoj branši zastupanja u osiguranju . Drugo, da se radi o kadru čije su stručno-moralne kvalitete pod vrlo velikim znakom pitanja . Treće, da neki osiguratelji, u borbi za što većim udjelom u osigurateljnom kolaču , zatvaraju oči nad nepravilnostima koje otkriju ili primijete kod svojih pribavljača - prodavača (ono "nije jedina žrtva" upućuje upravo na to, a na to upućuje i bjesomučno preotimanje zastupnika od konkurentskih društava), a uglavnom zanemaruju brigu oko njihovog odgoja i (do)školovanja, jer to bi iziskivalo i nekakav trošak. Četvrto, da je vrlo sumnjiva sprega ljudi iz banke i zastupnika osiguranja (namještanje posla). Četvrto, da osiguratelj očito ništa nije učinio da bi budući ugovaratelj osiguranja prepoznao zastupnika, da mu se ovaj može legitimirati dokumentacijom koja će biti sigurna i pouzdana. I tako se osiguranik, ni kriv ni dužan, najedanput nađe u čudu, ne vjerujući onome što čuje od osiguratelja za čiji račun radi takav zastupnik. Našim čitateljima ipak skrećemo pozornost na kogentne odredbe čl. 930. Zakona o obveznim odnosima (Narodne Novine br. 35/05) po kojima "Kad osiguratelj ovlasti nekoga da ga zastupa, a ne odredi opseg njegovih ovlaštenja, zastupnik je ovlašten u ime i za račun osiguratelja sklapati ugovore o osiguranju, ugovarati izmjene ugovora ili produljenje njihova važenja, izdati police osiguranja, naplaćivati premije i primati izjave upućene osiguratelju. Ako je osiguratelj ograničio ovlaštenja svoga zastupnika, a to ugovaratelju osiguranja nije bilo poznato, smatra se kao da ta ograničenja nisu ni postojala". Zastupnik je, dakle, drugi ego osiguratelja. Za(ne)djela zastupnika odgovara sam osiguratelj. Pri tome nije važno da li je taj zastupnik "vanjski" suradnik ili je u radnom odnosu s osigurateljem. Bitno je da je on ovlašteni zastupnik toga osiguratelja u čija ovlaštenja ugovaratelj osiguranja nije imao razloga sumnjati (a u sl. gdje Grubač za takvu sumnju očito nije bilo razloga). Eventualno izmotavanje osiguratelja valja prijaviti nadležnim tijelima, što je konačno gdja Grubač i učinila. Međutim, problem mogu riješiti samo osiguratelji koji bi kod davanja ovlaštenja zastupnicima morali ispitati njihove stručne i ostale kvalitete. U protivnom, slučaj gđe. Grubač neće biti jedini.