Svjedoci smo široko rasprostranjenog urušavanja vrijednosti aktiva. Postojeća kriza će bez sumnje trajati dugo i imat će vrlo značajne posljedice, točnije – ekonomsku recesiju. Svjedočimo kraju epohe lakog novca, ne previše skupog, i lako odobravanih kredita bez dovoljnih garancija. Upravo će posljedice vezane uz kreditiranje biti najteže, krediti će postati vrlo teški, na kraći rok i odobravani više selektivno. Ovo je ujedno i kraj epohe financijskog inženjeringa, koji je doveo do investiranja u strukturirane proizvode s ciljem svakodnevne rastuće zarade i bez oslonca na ekonomske temelje. Osiguranje života bilo je ekscesno financijalizirano.

Razlog postojanja životnog osiguranja jeste zaštita osoba, pokrivanje rizika vezanih uz trajanje ljudskog života. Financijska kriza očigledno ne stvara besmrtnike, ali stvara potrebu zaštite osoba. Recesija i povećanje broja osoba koje će ostati bez posla sigurno neće povećati resurse mirovinskih tijela. Na osigurateljima je da rade svoj posao: garantirati duge rokove (long term) i završetak profesionalne aktivnosti. Sigurno je da u vrijeme jakih turbulencija postoji privlačnost proizvoda na kraće rokove, ali trajanje ove privlačnosti izravno je vezana uz postojeću krizu i ne može zamijeniti osiguranje života.

Osiguratelji i njihovi zastupnici moraju uvjeriti osiguranike da su osiguratelji solidni, da medju osigurateljima nema stečajeva, da ostvaruju solidne rezultate i da raspolažu razinom solventnosti općenito većom od one propisane zakonima. Osiguratelji koji su plasirali sredstva u euro-fondove napravili su sigurnu investiciju s uobičajenim dobitkom. Bitno je da u vrijeme ektremne volatilnosti tržišta, osiguranje života u eurima predstavlja sigurnu i mirnu luku za osiguranike.