Ovih smo dana svjedoci hvalevrijedne akcije jednog autokluba o potpisivanju peticije nadležnom Ministarstvu za uvođenje prometne kulture među obvezne predmete u škole, kako bi se sudionici u prometu (djeca, školarci…) naučili pravilima ponašanja i na taj način preventivno utjecalo na smanjenje prometnih nesreća. Inicijativu, kako čitamo, od samog početka podržava i Ministarstvo unutarnjih poslova, u čiju nadležnost spada i sigurnost prometa.

Ustvari, opet se dogodilo da je problem ne u idejama i volji, već u sredstvima: navodno su sredstva za takav posao (nastava prometa u školi) u nadležnom Ministarstvu (pre)ustrojena za neke druge svrhe.

Ovo je bila ipak zgodna prigoda da se podsjetimo kako je u osiguranju: obvezna osiguranja u prometu su, kao što im i ime kaže, obvezna. Prema tome, čovjek današnjice, htio ne htio, s njima se susreće bilo kao aktivni sudionik (obveza svakogodišnjeg plaćanja premije) ili kao pasivni korisnik u slučaju nesreće. Drugim riječima, vozač i obvezno osiguranje odnosno obvezna osiguranja u prometu usko su povezani.
Unatoč tomu, razina znanja vozača, a da ne govorimo o ostalim sudionicima u prometu, o obveznim osiguranjima, njihovoj svrsi, pravima i obvezama iz tih osiguranja, tehnici provođenja, pravilima ponašanja u slučaju nesreće, postupku ostvarenja prava na naknadu štete… vrlo je niska. To, naravno, dovodi do toga da postoje vrlo veliki nesporazumi i prijepori između osiguratelja s jedne i osiguranika, te oštećenika s druge strane. Prijepori se javljaju upravo tamo gdje manjka znanje, a nerijetko završavaju na sudu, nepotrebno i skupo.

Takvo stanje ne treba čuditi, jer je očito da (budućim) vozačima nitko ne govori o osiguranju.

Naravno, na ovu tvrdnju pobunit će se autoškole, koje će tvrditi da u teoriji vožnje imaju i sat-dva predavanja o osiguranju. U redu. Možda je i tako. Ali, tko drži predavanje o osiguranju? Gdje su ti predavači stekli potrebno znanje da bi ga uspješno mogli prenijeti na buduće vozače? Jasno, i ovdje sve pada na pitanju love. Nijedna autoškola se neće odreći dijela cijene vozačkog ispita u korist nekakvog osiguranja. No, za razliku od sredstava koje je Ministarstvo preraspodijelilo na neke druge programe, ovdje bi se rješenje moglo – ako je volje – vrlo lako naći. Program obuke budućih vozača, a to znači i budućih osiguranika (nažalost i oštećenika kao klijenata osiguranja) morali bi preuzeti sami osiguratelji. Ta sredstva zasigurno nisu velika, a investiranje u tu svrhu olakšalo bi im posao, pružilo šansu da promidžbeno nastupaju prema budućim klijentima i da poprave možda neopravdano loš image o samima sebi kod široke populacije osiguranika i oštećenika.
Jedna takva investicija u znanje sigurno bi bio dobro uložen novac koji će se vratiti. Ili možda valja zaključiti da neznanje pogoduje osigurateljima? Na kratku stazu–možda ! Na dugu–sigurno ne.