Naš čitatelj K.I. digao je (povoljan poljoprivredni) kredit (10.000 eura) za izgradnju, odnosno rekonstrukciju staje u kojoj drži krave. Staju je obnovio iz sredstava kredita. Prigodom uzimanja kredita banka je tražila da se na nekretnini osnuje hipoteka, na što je on i pristao, jer mu je to bilo lakše nego tražiti jamce ili neko drugo sredstvo osiguranja. Nažalost, nedavno nevrijeme, bolje reći pijavica, znatno mu je oštetila izgrađenu staju. Kako je staja bila i osigurana od rizika požara i nekih drugih (prirodnih) rizika kod jednog našeg osiguratelja (na dragovoljnoj osnovi, jer banka nije tražila osiguranje), prijavio je oštećenje osiguratelju, koji je štetu popisao i procijenio. Prema procjeni šteta iznosi 8.578 eura. No, kad je trebao dobiti naknadu (osigurninu) od osiguratelja, ovaj je odbio isplatiti naknadu, jer, kaže, naknadu mora isplatiti izravno banci. Usput mu je spomenuo i alternativu: da donese suglasnost banke za isplatu odštete njemu. U banci kompliciraju, vrijeme teče i nove štete nisu isključene, jer, kako kaže, vrijeme je vrlo ćudljivo i promjenjivo. Doista, osiguratelj je u konkretnom slučaju u pravu. U čl. 962. Zakona o obveznim odnosima uređeno je pravo nositelja založnog prava (ovdje: hipoteke na staji) da „nakon nastupanja osiguranog slučaja„ svoje pravo zaloga 'protegne' i na osigurninu koju osiguratelj duguje u svezi s nastupom osiguranog slučaja na osiguranoj, a založenoj nekretnini. Banka, koja je odobrila kredit i upisala hipoteku na osiguranu staju ima pravo izravno naplatiti svoje potraživanje od osiguratelja, naravno, u granicama ugovora o osiguranju, dakle do visine osiguranog iznosa, odnosno do visine štete na staji (ako je manja od osiguranog iznosa). U st. 1. istoga članka izričito stoji da „osiguratelj ne može isplatiti naknadu osiguraniku bez suglasnosti nositelja„ prava upisanog zaloga (hipoteke). Dakle, ako je osiguratelj znao ili je morao znati da na staji postoji upisano pravo hipoteke u korist banke, on je obvezan odštetu iz ugovora o osiguranju isplatiti banci, osim ako se banka pismeno suglasi da osiguratelj odštetu ipak isplati osiguraniku - vlasniku staje. Kad osiguratelj ne bi tako postupio, odgovarao bi banci za nastalu štetu (npr., zbog nemogućnost naplate potraživanja od vlasnika staje). To što banka nije tražila i osiguranje staje, odnosno nije tražila vinkulaciju police osiguranja u svoju korist (čime bi postigla isti učinak kao i upisom hipoteke i što se uobičajeno radi) – nije bitno. Ona ima pravo birati koje će sredstvo osiguranja izabrati i tražiti od svoga klijenta. Odlučila se za hipoteku na staji, jer joj to garantira da postoji pretpostavka da je osiguratelj znao za upisanu hipoteku i da ga obvezuje odredba čl. 962. st. 1. Zakona o obveznim odnosima. Zaključno: slučaj uopće nije kompliciran i ako je dobre volje kod banke – može se vrlo brzo riješiti.