Od samih početaka uvođenja internetskog pristupa portalima agente je frustrirala sporost u pristupu i dobivanju odgovarajućih povratnih podataka o, recimo, cjenicima osigurateljnih usluga. Nerijetko bi se usred posla smrznuo ekran, čime bi se izgubili uneseni podaci, što bi zahtijevalo ponovno logiranje i upisivanje podataka. To je posebno neugodna situacija kad se pristupa prodaji osiguranja licem u lice, jer time gube svi. Klijent je nezadovoljan agentom, agent je nezadovoljan osigurateljem, a osiguratelj je nezadovoljan obimom posla koji sklapa agent.

Stoga ne čude rezultati istraživanja koje je proveo Deloitte: dvije trećine američkih agencija izjavilo je da očekuje promjenu osiguratelja u idućih godinu dana, a 40 posto anketiranih izjavilo je da nije zadovoljno podrškom koju dobivaju od svog osiguratelja.

U osigurateljnoj industriji cijelo je vrijeme prisutna rasprava o tome tko je zapravo klijent osiguratelja - ugovaratelj ili agencija. Odgovor bi trebao biti da su to i jedni i drugi. Unatoč tome, zahtjevi i problemi s kojima se suočavaju agencije nisu visoko na listi prioriteta koje treba rješavati informatika jednog osiguravajućeg društva. Možda će pad prodaje životnih osiguranja prisiliti osiguratelje da nezadovoljstvo agencija njihovom informatičkom podrškom shvate puno ozbiljnije, u protivnom im se ne piše dobro.

Iskustva američkih agencija trebamo i mi imati na umu, jer kao i u SAD-u, i u Hrvatskoj se poslovi životnog osiguranja sklapaju uglavnom putem agencija. U 2009. godini udio prodaje putem agencija u Hrvatskoj, mjeren visinom zaračunate bruto premije, iznosio je 43 posto.

Imajući u vidu sve ostale nedaće s kojima se agencijska prodaja životnih osiguranja susreće, pravo je čudo da se uopće uspijeva održati na našem osigurateljnom tržištu.

Izvor: svijetosiguranja.hr|dr. sc. Nikola Mašić