Željko Šain zamjenik je rukovoditelja katedre za financije na Ekonomskom fakultetu u Sarajevu i ima veliko profesionalno iskustvo u aktuarskim obračunima u životnim osiguranjima, financijskim vještačenjima, procjeni vrijednosti tvrtke i poslovima due diligencea. Šain je prvi doktor znanosti iz oblasti osiguranja u povijesti Bosne i Hercegovine te prvi predsjednik Upravnog odbora Agencije za osiguranje u BiH i autor velikog broja knjiga, publikacija, monografija, znanstvenih i stručnih radova, te sudionik brojnih međunarodnih i domaćih projekata, skupova i komisija. Trenutno je član Upravnog vijeća Centralne banke BiH. Sa dr. Šainom smo razgovarali o najaktualnijim pitanjima na tržištu osiguranja u BiH.

Profesore Šain, premijski prihod na tržištu osiguranja u Bosni i Hercegovini u prvih pet mjeseci 2011. porastao je oko 3,5 posto u odnosu na isto razdoblje prošle godine. Da li je taj pokazatelj razlog za zadovoljstvo zato što uopće imamo porast ili je samo sumoran odraz naše ekonomske realnosti?
Možemo reći da imamo pozitivan trend, ali ljudi koji se bave teorijom i praksom u industriji osiguranja u BiH ne smiju ni slučajno biti zadovoljni. Naša javnost je u relativnoj zabludi jer se plasira informacija o povećanju premije i tu se stane. Sam porast premije je pozitivna kategorija, ali se ne govori o ostalim elementima koji su potrebni za funkcioniranje industrije osiguranja. Kad se govori o povećanju premije, recimo, ne gleda se korektnost obračuna te premije. Činjenica je da se nalazimo u zabrinjavajućem stanju. Situacija u industriji osiguranja u 2010. i prvih pet mjeseci 2011. gora je nego prije pet-šest godina, i to vrijedi za oba entiteta. Smatram da ne postoji dovoljno razvijena svijest o mjestu i ulozi osiguranja ni kod regulatora ni kod nadležnih ministarstava financija, ni kod vlada i parlamenata, ali ni kod nadzornih odbora i menadžmenta osiguravajućih društava. Ne bih želio da sam u pravu, ali ako se ništa ne promijeni, ako već sad aktivno ne transformiraju svoj portfelj, dobar dio društava će u roku od tri godine bankrotirati.

U kontekstu toga što ste rekli, da li postoji teorijsko opravdanje za činjenicu da jedan značajan dio društava opstaje na tržištu unatoč izrazito niskom tržišnom udjelu, niskom nivou premijskog prihoda i negativnim trendovima u osnovnim pokazateljima poslovanja?
Jedan od glavnih razloga zbog čega oni i dalje opstaju je neadekvatan rad regulatornih i nadzornih tijela. Kad bi se sada napravila pedantna, prava revizija poslovanja osiguravajućih društava, najmanje jedna trećina bi ih izgubila licencu za rad. Do sada nije provedena rigorozna analiza njihova stvarnog stanja i financijske moći. Dosta društava nema elemente za poslovanje, a posluje, što narušava ukupan bonitet svih društava za osiguranje. Pretežan dio portfelja spomenutih društava je autoodgovornost. Oni neredovno isplaćuju štete, umanjuju štete i, zapravo, rade antimisiju u osiguranju. Svako društvo koje misli da će s istim portfeljom moći ići u budućnost je samo sebi potpisalo smrtnu presudu. Imamo na djelu znanstvenu antitezu, pokušavamo dokazati da se može poslovati na zakonu malih brojeva!? To je nemoguće.

Ni situacija u segmentu životnih osiguranja nije baš sjajna i mnogi postavljaju pitanje kako očekivati porast životnih osiguranja s postojećih 15 posto kad su primanja najširih slojeva stanovništva jako niska, tvrdeći da s tako niskim standardom jednostavno nemamo potencijal za razvoj. Tu su i oni koji tvrde da je upravo sada trenutak za širenje tržišta životnih osiguranja, imajući u vidu ograničene mogućnosti sigurnog investiranja novca, sramotno niske kamatne stope na štedne uloge, mrtvo tržište kapitala, pri čemu se ulaganje u životna osiguranja čini kao najbolje rješenje?
Stara bosanska poslovica kaže „Ne pravi pitu 'ko ima, nego 'ko je naučio“. Za vrijeme bivše Jugoslavije, koja je bila i socijalna država, nismo razvijali institut životnog osiguranja jer nam nije ni trebao. Ulaskom u kapitalizam imamo veliku potrebu za životnim osiguranjem i da ljudi imaju do sada stečenu naviku, našlo bi se novca. Ljudi imaju novca i za kockarnice i za kladionice i za neke druge oblike poroka, a nemaju za elementarnu stvar kao što je životno osiguranje. S druge strane, mislim da društva za osiguranje nedovoljno informiraju javnost o samom proizvodu, odnosno ljudi kupuju životna osiguranja, a da ne znaju što kupuju. Vrijeme za životno osiguranje je uvijek i u segmentu aktuarske matematike postoji toliko modela i submodela koji su pogodni za prilagođavanje svakom vremenu plaćanja premija i očuvanja realne vrijednosti supstance uplaćenog novca. Bitno je istaknuti i to da službena statistika životnih osiguranja ne održava stvarno stanje jer tisuće ljudi plaćaju premiju u Austriju i druge države, a to se nigdje ne evidentira. To rade preko nekoliko agencija, posebno preko WVP-a i nekih drugih, koje su kroz veliku mrežu osigurale stotine tisuća ljudi. Zamislimo da ti ljudi plaćaju premiju društvima koja su službeno registrirana ovdje, životno osiguranje imalo bi jako velik porast. Neke grube računice pokazuju da je na taj način iz države BiH do sada otišlo pola milijarde maraka, ali kao da nikoga nije briga za to.

Na nedavno održanom 22. Susretu osiguravača i reosiguravača Sarajevo (SorS) glavna tema bili su integracijski procesi i njihov utjecaj na konkurentnost industrije osiguranja. Da li je očekivani dolazak većih europskih osiguravajućih društava u BiH, integracije odnosno akvizicije koje slijede, prilika ili opasnost za tržište, odnosno da li to znači nestanak tzv. domaćih osiguravajućih društava?
Jedno su naše želje i razmišljanja, a drugo je neki nezaustavljiv trend. Osiguravajuća društva trebaju gledati što je bilo u bankarskom sektoru. Mi jesmo mala i nedovoljno razvijena država s niskim životnim standardom, ali neminovno je da će doći do integracijskih procesa i da će domaća društva dobiti veliku konkurenciju. Mene su, kao predavača osiguranja na Ekonomskom fakultetu, u tri navrata kontaktirali predstavnici Allianza, kako bi čuli mišljenje o tome na koji način oni trebaju ući na tržište BiH. BiH može značajno pridonijeti disperziji rizika i za ta velika društva i nismo mi neinteresantni velikim osiguravateljima. Da budemo potpuno jasni: gotovo sva osiguravajuća društva, osim jednog ili dva, s prostora bivše Jugoslavije bez Slovenije imaju prostora za širenje tržišta samo na prostoru država nastalih raspadom bivše Jugoslavije ili dijelom na istok. Ići na zapad – to je nemoguće.

Upravo na SorS-u govorilo se kako će novi investitori na tržištu jugoistočne EUrope, odnosno njihovi dioničari, zahtijevati znatno više stope prinosa na kapital i da će to biti okidač prema udruživanju manjih i slabije profitabilnih društava, kako bi se zadovoljio interes novih vlasnika i vratio uloženi novac?
Ne bih to nazvao okidačem, prije katalizatorom koji će natjerati da se neka društva udružuju, ali trenutno mi vidimo sujetu svih postojećih vlasnika društava koji misle da će moći sami preživjeti. Nemojte zaboraviti da su neka društva osnovana privremeno, samo da bi se omogućio neki drugi biznis u okviru grupacije istih vlasnika... Mi još nemamo dovoljno razvijenu poslovnu svijest što znače akvizicije i udruživanje, a imamo puno društava na relativno mali broj stanovnika.

Hoće li logika tržišta i kapitala pobijediti apsurdnu podijeljenost tržišta osiguranja u BiH na dva entiteta?
Hoće. Tu imamo pozitivan proces koji traje nekoliko godina. Do 2005. nije se moglo nikako doći do podataka o poslovanju osiguravajućih društava iz RS. Onda je Agencija za osiguranje u BiH pronašla način da se objave prvi službeni statistički podaci za cijelo tržište BiH. Kad je 2007. godine Sarajevo osiguranje, recimo, otvorilo filijalu u Banja Luci, moralo je čekati efektivno više od godinu dana da bi moglo izdati prvu policu. Možete misliti kakva je situacija bila još ranije, kada je Grawe osiguranje moralo osnovati dva društva, jedno u Sarajevu, a drugo u Banja Luci. Sada od 14 društava sa sjedištem u Federaciji BiH, imamo devet društava koja posluju u RS, a od 11 društava sa sjedištem u RS, pet ih posluje u Federaciji BiH. Za bh. uvjete ni računice nisu više tako beznačajne, društva iz FBiH su u RS za prvih pet mjeseci 2011. godine ostvarila oko 8 milijuna KM premije, dok su društva iz RS ostvarila oko 4 milijuna KM u Federaciji BiH. Biznis ne priznaje politiku i kamo sreće da politika digne ruke od osiguravajućih društava, još bi brže došlo do integriranja tržišta osiguranja u BiH.

Da li ste kao teoretičar zadovoljni ponudom usluga osiguranja na domaćem tržištu?
Ne. Mi imamo malo proizvoda i po tome društva zaostaju. Jedno strano društvo, neću ga imenovati, je krenulo u posao s osiguranjem 10 najtežih bolesti. Onda je drugo društvo izašlo na tržište s proizvodom osiguranja 11 najtežih bolesti, a nedavno sam na stol dobio prospekt u kojem se nudi osiguranje od 15 najtežih bolesti. Tu je poodmakla tržišna utakmica. Nažalost, još uvijek nemamo dovoljno tih paketa niti se oni objašnjavaju. Uglavnom, društva s većinskim stranim kapitalom prednjače u novim proizvodima. Meni je žao što domaća društva nemaju neke razvojne timove koji bi lansirali nove proizvode. Tvrdim vam da se za kvalitetan proizvod uvijek nađe kupac i uvijek nađe novac. Kad bismo imali dopunsko zdravstveno osiguranje, kad bismo imali dodatno mirovinsko osiguranje, to bi rasteretilo državni budžet, podigla bi se kultura trošenja novca, osiguravao bi se sigurniji život i brojni drugi sinergijski efekti.

Da li osiguratelji rade dovoljno na promociji osiguranja i kako biste uopće ocijenili promotivne aktivnosti domaćih osigurtelja? Neke vrste očigledno potrebnih osiguranja uopće se ne koriste, poput osiguranja imovine od poplava ili osiguranja poljoprivrednih usjeva. Jesu li razlozi tome slaba promocije, nedostatak novca ili opća nezainteresiranost za ove vidove osiguranja...

Da bi jedna država bila stabilna, sve njene institucije trebaju promovirati instituciju osiguranja. Industrija osiguranja je najperspektivnija industrija u budućnosti. Svaki dan nas je sve više na ovom planetu i tako je sve više rizika, svaki dan je sve više materijalnih dobara, sve je narušenija životna sredina i s te strane je sve više rizika... Zbog toga bi država prva trebala učiti svoje građane što je to osiguranje, zašto im treba dodatno mirovinsko i zdravstveno osiguranje, kakve preventivne mjere treba poduzimati da bi se smanjio rizik, treba ih učiti o prometnoj kulturi i kulturi odnosa prema imovini, itd. Društva za osiguranje kao „tvornice osiguranja“ sa svog aspekta također trebaju dosta napraviti na promociji. Mi imamo svega nekoliko društava koji se u elektronskim i tiskanim medijima pojavljuju s nekim klasičnim oblicima reklame. To nije dovoljno.

Članak je preuzet iz časopisa Svijet osiguranja, izdanja za BiH.

Izvor: svijetosiguranja.hr