Nedavno smo na ovome mjestu iznijeli jedan slučaj kojega smo ocijenili krajnje nekorektnim ponašanjem osiguratelja prema potrošaču osigurateljne usluge (pasivno su čekali rješenje suca za prekršaje, pa kad ga je oštećeni donio, pričekali su par dana i odbili isplatiti štetu pozivom na zastaru). Istakli smo značaj i ulogu pravobranitelja osiguranja, koji je i u tom slučaju stao u obranu oštećenoga i istako potrebu korektnog ponašanja profesionalaca, kao što su osiguratelji. Pravobranitelj osiguranja nema veliku moć, kad su u pitanju sankcije. Međutim, snagom svojih argumenata djeluje na ponašanje osiguratelja. Tako je to u civiliziranom svijetu. Da to polako postaje i kod nas praksa, potvrđuje nam nastavak slučaja kojega smo opisali. Naime, nakon intervencije pravobranitelja, osiguratelj X. je donio novo rješenje kojim je oštećenome, iako je nastupila zastara, priznao štetu i istu isplatio. O tome je osiguratelj izvijestio pravobranitelja: “…zaprimili smo vašu odluku o postupanju …pri rješavanju odštetnog zahtjeva g. XX, a kojom utvrđujete da je isto postupilo protivno dobrim poslovnim običajima i temeljnim standardima struke osiguranja, ne postupajući pritom u skladu s odredbama članaka 3.2. i 3.3. Kodeksa poslovne osigurateljne i reosigurateljne etike …Razmotrivši razloge koje ste dali za svoju odluku, te poštujući preporuku …na ime naknade štete na vozilu g. XX, isplatili smo …Opisanim postupanjem osiguratelj X otklonio je utvrđena kršenja Kodeksa, a plaćanjem odštete – koja je postala naturalnom obvezom – postupio je u skladu s načelom uzajamnog povjerenja i zaštite prava i probitaka stranke, te poštivanja pravila i temeljnih standarda struke osiguranja …“. Ove riječi osiguratelja pokazuju profesionalnu veličinu toga osiguratelja, a njegovo postupanje zaslužuje istaći više nego počinjenu grešku. Jer, grešaka, kao što je bila njegova, nažalost, imamo svakodnevno. Međutim, priznanje vlastite greške i njeno ispravljanje – vrlo rijetko. Postupanje osiguratelja X. pokazuje da polako, ali sigurno, sazrijeva profesionalnost, sazrijeva svijest o potrebi poštivanja temeljnih načela struke (uzajamna korektnost i poštivanje osiguratelja i potrošača njihove usluge). Priznanje vlastite pogreške više doprinosi pozitivnom imageu osiguratelja od sveukupnog marketinga, jer osiguranici/oštećenici vrlo brzo prepoznaju profesionalca na kojega se mogu osloniti. Ispravljanjem vlastite pogreške (na što ga nitko nije mogao prisiliti, jer je ta pogreška bila „korištenje svoga prava „) spomenuti osiguratelj je odao puno priznanje i pravobranitelju osiguranja, ojačavši njegov autoritet, što sve skupa učvršćuje temelje osigurateljne branše (pravobranitelj je dio te djelatnosti). Za nadati je da će takvih slučajeva biti i više, odnosno, da će to biti pravilo. Pravilo, koje će biti i najbolje sredstvo u nastojanju da se izbjegnu nepotrebni sporovi s osiguranicima/oštećenicima, koji u konačnici nikome ne koriste. Prije suda i parnice, treba iskoristiti sve mogućnosti za rješenjem izvan suda. A te mogućnosti, kako pokazuje i naš primjer, nisu male.