Prošlo je nešto više od godine dana od dana kada je u Hrvatskoj počelo djelovanje pravobranitelja osiguranja. Da podsjetimo, pravobranitelj osiguranja jeste neovisno tijelo hrvatskih osiguratelja, pri Hrvatskom uredu za osiguranje, koje ima zadatak bdjeti nad poštivanjem Kodeksa osiguranja i drugih (dobrih) poslovnih običaja i temeljnih standarda struke osiguranja (čl.9. Odluke o osnivanju i radu pravobraniteljstva na području osiguranja). Pravobranitelj osiguranja, dakle, nije nadležan u imovinskopravnim sporovima između osiguratelja i osiguranika/oštećenika. Njegove odluke nemaju obvezujuću snagu, ali djeluju svojom argumentacijom na ponašanje osiguratelja. Pedesetak odluka u 2007. g. ukazuju koja su najčešća kršenja Kodeksa ponašanja i drugih poslovnih običaja, odnosno etičkih načela. Te odluke pokazuju da se osigurateljna birokracija prilično sporo i teško suživljava s načelima modernog vremena: shvatiti da je ona tu radi potrošača (osiguranika/oštećenika), pružiti osiguraniku/oštećeniku svu moguću informaciju o njegovim pravima ( i obvezama), korektno rješavati zahtjeve s temelja police osiguranja, isplaćivati odštetu u rokovima koje propisuje Zakon, itd. Kako to u praksi izgleda – možemo vidjeti u jednom konkretnom slučaju kojega je rješavao pravobranitelj osiguranja. G. S.B. imao je prometnu nesreću 6.12.2004.g. Prijavio je štetu osiguratelju štetnika. Osiguratelj nije rješavao štetu uz obrazloženje da istu ne može riješiti dok sud za prekršaje ne odluči tko je krivac za nezgodu. Dana 3. 12. 2007.g. S.B. dobiva rješenje suda za prekršaje po kojemu je apsolutni krivac za nezgodu osiguranik predmetnog osiguratelja. Odmah ga istoga dana prosljeđuje osiguratelju, koji, međutim, dana 10.12. 2007.g. šalje rješenje da štetu ne može isplatiti jer je u međuvremenu nastupila zastara potraživanja (zastara potraživanja doista je nastupila je 6.12.2007.). Nakon toga oštećeni S.B. obraća se pravobranitelju osiguranja koji u odluci, koju je donio nakon brižljivog ispitivanja dokumentacije, utvrđuje da je ponašanje osiguratelja suprotno normama Kodeksa osiguranja, jer bi bilo korektno da je osiguratelj „…o namjeravanom isticanju prigovora zastare upoznao oštećenoga… Načelo uzajamnog povjerenja i zaštite prava te probitaka stranke jedno je od temeljnih načela ravnopravnosti stranaka, prema kojem su društva za osiguranje dužna trajno poduzimati mjere kako bi stranke što jednostavnije i što žurnije ostvarilo svoja prava …a u postupku obrade štete društva su dužna postupati stručno, učinkovito i pravično, izbjegavajući svako odugovlačenje…“. Osiguratelj, u konkretnom slučaju, nije pristupio aktivnoj obradi štete (skupljanju dokumentacije, utvrđivanju okolnosti…), već je sve prepustio oštećenome, kojega je držao u uvjerenju da će mu isplatiti odštetu čim dobije rješenje suda za prekršaje. A kad je to rješenje stiglo, pričekao je par dana kako bi oštećenome prigovorio zastaru! Dakle, neetički iskoristio neznanje oštećenoga! Dočekao ga je kao neprijatelja, u zasjedi. Birokrat koji je donio takvo rješenje očito ne zna da je zastarjelo potraživanje i dalje potraživanje, koje – doduše – ne uživa sudsku zaštitu, ali kojega bi osiguratelj temeljem prirodnog prava oštećenoga – trebao platiti. Pogotovo u slučaju kao što je navedeni primjer.