Prijedlog pravdaju razlikom između prve (najmanje) zone i sedme (najviše) koja za vozilo jačine 33-44 kW iznosi 2.142 kn i 75% je veća od premije u prvoj zoni. Kad se ubace podaci za tegljač jačine 300 kW, onda je premija u 7. zoni 23.894 kn, što je opet za 75% više nego u prvoj zoni, a to prijevoznike na jedinstvenom tržištu čini neravnopravnima u startu.

Dalje to pravdaju činjenicom da su zone uvedene u premijski cjenik u vrijeme kad je mjesto registracije bilo vrlo važno i kad, s obzirom na slabi mobilitet, vozila uglavnom nisu napuštala (šire) mjesto registracije te činjenicom – prema njima – da zone rizika “ne poznaje niti jedna zemlja osim Hrvatske“.

Na stranu to što GIU Hrvatski cestovni prijevoznici u obrazloženju svoga zahtjeva navodi i neke netočne stvari (zone poznaju gotovo svi osiguratelji u zemljama EU, ali ih ne propisuje država, već ih određuju osiguratelji samostalno svojim cjenicima) i što se obraća na nekompetentne adrese (Vlada i Ministarstvo, a od 1. siječnja 2008. g. ni Hrvatski ured za osiguranje, ne određuju kakvi će biti cjenici premija pojedinog osiguratelja), valja priznati da bi doista trebalo pokrenuti diskusiju o potrebi dijeljenja jedinstvenog malog državnog područja s voznim parkom od cca 2,1 milijuna vozila na toliki broj premijskih zona.

Međutim, to pokretanje diskusije o ukidanju zoniranja mora biti utemeljeno na pravilima struke, na statističkim podacima o odnosu premije i šteta, te na aktuarskim proračunima. Tek ako ti proračuni pokažu utemeljenim mijenjanje dosadašnjeg zoniranja, prijedlog promjene – samo kao preporuka – mogao bi biti upućen osigurateljima, koji od 1. siječnja 2008.g. samostalno donose svoje premijske cjenike. Naravno, ako nadzorno tijelo (HANFA) ne bi imalo ništa protiv toga.

Izvor: osiguranje.hr|dr.sc. Marijan Ćurković