Kada dođe do udara potresa, obavezno se pokazuje da se radi o jednom od najrazornijih rizika koje osiguravatelj pokriva. Kod potresa postoje posebne poteškoće sa procjenom najveće moguće štete, kao i s pribavljanjem adekvatne reosiguravajuće zaštite. Na primjer, uslijed potresa popucaju cijevi plinovoda procuri plin i zapali se zbog čega budu uništene zgrade. Međutim, ako dođe do klizanja tla koje prouzrokuje pucanje plinovoda i naknadnog požara, takva šteta neće biti isključena pozivanjem na rizik od potresa. Samo ako je klizanje tla pokriven rizik, šteta će biti plativa.

Domaćim, standardnim uvjetima osiguranja imovine od požara i nekih drugih opasnosti nije predviđeno pokriće ovog rizika. Takva praksa postojala je dugi niz godina i ona se počela mjenjati prije nekoliko godina kada su brojni strani investitori, postupajući u skladu sa standardima EU i običajem da se osiguranjem pokrivaju svi rizici koji bi mogli ugroziti njihovu imovinu, počeli postavljati zahtjeve za pokriće ovog rizika.

Ovdje je interesantno navesti okolnosti jednog od najvećih potresa u novijoj povijesti ljudske civilizacije. San Francisco, sedmi po veličini grad SAD, 18. travnja 1906. u 5.13 sati pogodio je snažan potres jačine 7,9 stupnjevapo Richterovoj ljestvici, koji ga je žestoko potresao, poslije čega je nastao požar koji ga je spalio do temelja. Iako je preko 90 posto vlasnika zgrada imalo zaključenu policu požarnog osiguranja, nijedna nije pokrivala rizik od požara nastao uslijed potresa, što je predstavljalo tipično isključenje iz pokrića. Osim toga, sve su se police zaključivale na mnogo niže limite od onih koji bi omogućili punu naknadu štete. Zbog toga su se osiguratelji udruživali radi podijeljenog nošenja rizika po jednoj osiguranoj lokaciji. Ovo je imalo za posljedicu primjenu različitih uvjeta i limita pokrića, što je dovodilo do problema prilikom likvidacije šteta. Neprecizne definicije pokrivenih rizika u velikoj mjeri su ostavile prostor za tumačenje pokrića prilagođenog interesima oštećenih građana. Zabilježeno je da je postojalo više različitih klauzula o isključenju potresa. Stvari su se dodatno komplicirale ukoliko je bilo potrebno u likvidaciji štete na nekoj lokaciji primjeniti više od jedne takve klauzule. S druge strane, osiguratelji koji su osiguravali požarne rizike nisu uopće razmišljali o problemu prostornog širenja požara i „aktiviranju“ većeg broja polica iz istog uzroka. Poslije potresa komisija procjenitelja koju je formiralo petnaest osiguravajućih društava utvrdila je da je 10 posto štete nastalo usled potresa, a 90 posto zbog požara. Imovinska šteta je procenjena na preko 500 milijuna USD, što danas predstavlja ekvivalent sumi od pet milijardi USD.

Uprkos restriktivnim uvjetima osiguranja kao i nemogućnosti da se pouzdano utvrdi neposredni uzrok svake štete, Lloydov preuzimatelj rizika, čuvši za razmjere nesreće i nastale štete, iz Londona je poslao telegram svom agentu u San Franciscu, zahtjevajući od njega da isplati sve osiguranike u cjelosti, bez obzira na uvjete zaključenih polica. Ovakvo postupanje bilo bi zakonito i u našoj praksi osiguranja, zbog toga što opći uvjeti ne predstavljaju pravila koja ugovorne strane obavezno moraju prihvateiti prilikom zaključenja ugovora. Zato bi ugovor o osiguranju koji bude zaključen protivno postojećim općim uvjetima osiguranja također bio valjan. Također, odstupanje od ostalih odredaba koje nisu tim ili nekim drugim zakonom zabranjene, dozvoljeno je samo ako je to u nesumnjivom interesu osiguranika. Imajući u vidu da je nadoknada štete u interesu osiguranika, iako uvjetima osiguranja nepokrivena, naši osiguravatelji bi imali pravo da donesu istu odluku kao i u gorenavedenom slučaju.

Izvor: www.osiguranje.ba|Blic|dr. Slobodan Samardžić