[Kristijan Buk,  član Uprave za financije (CFO), Allianz Zagreb]

Kada govorimo o osigurateljnoj industriji u Republici Hrvatskoj, možemo reći da je ona prilična nepoznanica, kako za prosječna klijenta koji je ugovorio neku policu osiguranja, tako za poslovnog partnera bilo kojeg osiguravajućeg društva.
Često se vrlo površno procjenjuje uspjeh ili neuspjeh pojedinog osiguratelja, a na to nas upućuje i činjenica da se zaračunata bruto premija (Gross Written Premium), odnosno njezin rast ili pad, uzima  gotovo kao jedino mjerilo uspješna ili neuspješna poslovanja. Primjeri za to su javni natječaji i kriteriji koji se objavljuju u njima. Izuzevši one propisane zakonom, ostali se kriteriji uglavnom svode na veličinu premije u pojedinoj skupini osiguranja, broju sklopljenih ugovora iznad određene visine premije, ISO standardu kvalitete (koji upućuje na postojanje određenih procedura u radu, ali sigurno ne govori o kvaliteti poslovanja osiguravajućeg društva), primjeni proizvoljno složenih bodovanja, te se u najvećem broju slučajeva traže pokazatelji koje ne poznaje struka. Svi navedeni kriteriji ne govore o kvaliteti poslovanja pojedinoga osiguravajućeg društva, njegovoj stabilnosti i sigurnosti, solventnosti ili financijskoj snazi. 
 
Pokazatelji kvalitete poslovanja
Općenito, među našim klijentima vlada mišljenje kako su osiguravajuća društva u Hrvatskoj iznimno profitabilna, poput često spominjane bankarske industrije, a zanemaruje se podatak da su društva za osiguranje  u 2008.  ostvarila gubitak od 33,6 milijuna kuna.
Kada započinjemo priču o nekim pokazateljima kvalitete poslovanja osiguravajućih društava, samo po sebi kao prva točka nameće se potreba da razgraničimo segmente životnih i neživotnih osiguranja koji, iako imaju mnogo dodirnih točaka, u svojoj su suštini vrlo različiti.  Osvrnimo se samo na temeljne razlike između životnih i neživotnih osiguranja.
Životna osiguranja su po svojoj prirodi dugoročna (police osiguranja života najčešće se sklapaju na 15, 20 i više godina) te u najvećoj mjeri, uz pokriće određenih rizika, sadrže i štednu komponentu. Možemo reći i da kod životnih osiguranja postoji određena izvjesnost nastanka štete. Nasuprot tome, neživotna osiguranja u pravilu kraće traju (iako postoje i višegodišnje police), nastanak štetnog događanja potpuno je nepredvidiv i nemaju štednu komponentu. Način rada u segmentima života i neživota suštinski je različit te zahtijeva i različite pokazatelje uspješnosti.
Jedna od najvažnijih razlika između ta dva osigurateljna segmenta je način priznavanja prihoda od premije. Kod životnih osiguranja je to naplaćena premija, a kod neživotnih ugovorena, odnosno policirana premija (iznos premije evidentiran na polici osiguranja). Ugovorena premija kod neživotnih osiguranja ne mora nužno u trenutku ugovaranja biti i naplaćena. 

Zarađena premija
Rast ili pad premije ne govori puno, iako je svakako jedan od pokazatelja poslovanja. Možemo reći da predstavlja samo vrh piramide. Osnovica za prihode osiguravajućeg
društva je zarađena premija, a do nje se dolazi kad od zaračunate bruto premije oduzmemo dio premije predan u reosiguranje, zatim ga umanjimo za prijenosnu premiju te za ispravak vrijednosti premije, kao što je i prikazano na slici br.1.
Sada kad smo ukratko prošli strukturu premije i zaključili da je to vrh piramide, prijeđimo na temelje, a to su: dobit, adekvatnost kapitala i margine profita osiguratelja. Dobit osiguravajućeg društva sastoji od dvije temeljne komponente: dobit iz tehničkog rezultata (možemo ga pojednostavljeno nazvati margina profita iz osnovne djelatnosti) i dobit iz investiranja. Kao što se vidi na slici br. 2, margina profita u neživotnim osiguranjima dobije se kad se od zarađene premije oduzmu svi rashodi vezani uz štete i svi rashodi vezani uz troškove poslovanja. 
Omjer ukupnih rashoda vezanih uz štete i zarađene premije nazivamo razmjer šteta (loss ratio), a on govori o kvaliteti portfelja neživotnih osiguranja. Omjer svih troškova poslovanja i zarađene premije nazivamo, pak, razmjer troškova (expense ratio), koji nam ukazuje na efikasnost poslovanja osiguravajućeg društva.

Adekvatnost kapitala
Zbroj razmjera šteta i razmjera troškova je kombinirani razmjer (combined ratio), a on nas upozorava na dostatnost premije osiguranja za pokriće svih obveza osiguravajućeg društva. Ovi pokazatelji standardni su pokazatelji osigurateljne industrije u cijelom svijetu te se aktivno koriste pri analizi poslovanja svakoga osiguravajućeg društva, a prikazani su na slici br. 3.
Kod životnih osiguranja, s obzirom na njihovu strukturu, investicijski rezultat je sastavni dio prihoda iz djelatnosti te se margina profita dobije kad se ukupni rashodi podjele s ukupnim prihodima (cost income ratio). Zbog osnovne karakteristike dugoročnosti životnih osiguranja i velikih troškova pribave u odnosu na naplaćenu premiju, valja promatrati drukčije pokazatelje profitabilnosti nego kod neživotnih osiguranja. Jedno od takvih je i vrijednost novougovorenog posla (value of new business - VNB). VNB predstavlja sadašnju vrijednost (u trenutku prodaje police) dobiti društva, a koja se ostvaruje za cijelog trajanja svake pojedine novosklopljene police. Želimo li promatrati i vrijednost cijelog portfelja, potreban nam je i izračun tzv. čvrste vrijednosti (embedded value), a to je sadašnja vrijednost svih budućih dobiti društva po cjelokupnom portfelju životnih osiguranja, na određeni datum.
I kod životnih osiguranja možemo izračunavati razmjer troškova, ali kao što smo spomenuli, s obzirom na dugoročnost osiguranja života s visokim udjelom troškova pribave, taj pokazatelj možda i nije najbolji, jer će biti visok kad društvo radi puno novog posla (rast premije i broja polica osiguranja). Obrnuto, kad društvo stagnira u novom poslu, on će biti niži.
Ključni pokazatelj u osiguranju kod oba segmenta poslovanja je adekvatnost kapitala (solvency ratio), koji prikazuje dugoročnu sposobnost društva da podmiri obveze. Način njegova izračuna i prosjek hrvatskog tržišta prikazan je na slici br. 4. Adekvatnost kapitala postao je ključni pokazatelj u doba financijske krize, osobito nakon propasti pojedinih osiguravajućih društava u svijetu. Poslovnim analitičarima koji procjenjuju vrijednost pojedinoga osiguravajućeg društva, on je polazna točka jer pokazuje dugoročnu stabilnost i mogućnost daljnjeg širenja poslovanja. Osiguravajuća društva koja imaju visoku adekvatnost kapitala, mogu mnogo lakše preuzimati dodatni rizik u svom poslovanju i investirati dodatna sredstva u vlastiti rast i razvoj.

Iskorak prema europskim standardima
Još jedan od vrlo bitnih pokazatelja poslovanja u osiguranju (koji se primjenjuje u gotovo svim industrijama) je rentabilnost vlastitih sredstava (ROE), a izračunava se kao omjer neto dobiti (gubitka) i vlastitih sredstava (uključuje kapital i pričuve kapitala). Prema godišnjem izvješću Hanfe za 2008., rentabilnost vlastitih sredstava iznosila je 0,22 posto (uključujući i društva za reosiguranje).
Većina gore spomenutih pokazatelja nalazi se u godišnjem izvješću Hanfe za 2008., što je značajan iskorak u praćenju osigurateljne industrije te označava približavanje europskim standardima, ali u svakodnevnom poslovanju još nisu zaživjeli. Svima nama koji se bavimo osiguranjem trebalo bi biti u interesu da se spomenuti pokazatelji što više primjenjuju, jer će nam pomoći u jasnom diferenciranju osiguravajućih društava na hrvatskom tržištu.
Primjer dobrog reguliranja dijela poslovanja u osigurateljnoj industriji su tehničke pričuve (koje uključuju pričuve šteta, matematičku pričuvu životnih osiguranja i prijenosnu premiju). I kod životnih i kod neživotnih osiguranja tehničke pričuve daleko su najveća stavka pasive u bilanci društva za osiguranje. Bez obzira na jasno propisana pravila za kreiranje tehničkih pričuva, kroz pravilnike koje je izdala Hanfa, postoji velika odgovornost svih sudionika u tom procesu: aktuara koji sukladno pravilnicima kreiraju tehničke pričuve, uprava koje su dužne postaviti sustave kontrola njihovih izračuna, revizora, i na kraju regulatora, kako bi iznosi tehničkih pričuva odgovarali stvarnim potrebama osiguratelja.

Izvor: svijetosiguranja.hr