Ako ste bili među onima koje je zbunjivao osmijeh Mona Lise – u jednom trenutku blažen, a u drugom ozbiljan – onda je vašim brigama došao kraj. Svemu su krivi pomiješani signali koje taj osmijeh šalje ljudskom mozgu.

Naime, različite stanice mrežnice prenose različite kategorije informacija ili "kanala" do našeg mozga. Ti kanali sadrže podatke o veličini predmeta, oštrini, svjetloći i položaju u vidnom polju.

"Ponekad jedan kanal nadvlada drugi i vidite osmijeh, a ponekad nadvlada drugi i osmijeha više nema", kaže Luis Martinez Otero, s Instituta za neuroznanost iz Alicantea u Španjolskoj, koji je proveo istraživanje s kolegom Diegom Alonsom Pablosom.

Ovo nije prvi pokušaj dekonstrukcije remek-djela Leonarda da Vincija. Margaret Livingstone, neuroznanstvenica s Harvarda, kojoj je povijest umjetnosti drugo polje interesa, 2000. je dokazala da je osmijeh Mona Lise "uočljiviji" u perifernom vidu.

A drugi je američki tim 2005. ustanovio da šum u stazi koja vodi od mrežnice do vizualnog korteksa određuje hoćemo li vidjeti osmijeh ili nećemo.

Vizualne staze

Kako bi dobili širu sliku o razlozima tajanstvenog smiješka Mona Lise, Martinez Otero i Alonso Pablos su varirali različite aspekte same slike, koje obrađuju različiti vizualni kanali, a dobrovoljci su morali reći vide li ili ne vide slavni osmijeh.

Na početku su ispitanici gledali sliku u različitim dimenzijama s različitih udaljenosti. Kad su stajali daleko ili su gledali u malu reprodukciju slike, imali su problema s uočavanjem izraza lica.

Kad su se približili ili su gledali veću kopiju, počeli su uočavati i osmijeh – i što je slika bila veća, jasnije su ga vidjeli.

To ukazuje da stanice mrežnice koje obrađuju "slijepo središte" pogleda prenose informacije o osmijehu baš kao i stanice koje obrađuju periferni vid.

Nakon toga su španjolski istraživači usporedili na koji način svjetlosni efekti utječu na našu procjenu osmijeha Mona Lise.

Dvije su vrste stanica koje određuju svjetloću i odnos objekta prema svojoj okolini: "središnje" stanice, koje se pobuđuju samo kad je osvijetljen centar, što nam omogućuje da vidimo zvijezdu u mračnoj noći, a druge su "ne-središnje" stanice, koje se "pale" kad je središte u mraku, što nam, primjerice, omogućava da "vidimo" pojedine riječi na stranici teksta.

Svjetlo i tama

Otero je "remetio" te kanale tako što je ispitanicima nakon Mona Lise 30 sekundi pokazivao bijeli ili crni ekran.

Više je ispitanika vidjelo osmijeh nakon što im je prikazan bijeli ekran. To je prigušivalo "ne-središnje" stanice, što je Otera Martineza navelo na zaključak da su upravo to stanice koje "vide" osmijeh Mona Lise.

"Kut pod kojim je gledana slika također utječe na to hoćemo li vidjeti osmijeh ili ne", kaže Otero Martinez. Njegov tim je pomoću računala pratio gdje je neki od 20 dobrovoljaca gledao kad je uočio osmijeh.

Dobrovoljci su uglavnom bili fokusirali na lijevi kut njezinih usana kad su, nakon minute gledanja, rekli da vide osmijeh, što je još jedan dokaz da se osmijeh uočava središnjim vidom.

No, to nije sve, jer su ispitanici, koji su samo imali djelić sekunde za "pronalaženje" osmijeha, uglavnom bili fokusirani na lijevi obraz Mona Lise, što pak potvrđuje da u svemu veliku ulogu igra i periferni vid.

I je li Leonardo namjerno stvorio takvu pomutnju u mozgu promatrača, o znanstvenicima da ne govorimo?

"Apsolutno", kaže Otero Martinez. "U jednoj od svojih bilježnica je napisao kako je pokušavao naslikati dinamični izraz, jer je to vidio na ulici".

Izvor: net.hr