Jednom davno, na samom početku moga rada u osiguranju, jedan sveučilišni profesor mi je rekao: "Znate gospođo Kisić, ja ne znam ni gdje se nalazi vaša osiguravajuće društvo, ni kako radi, ni kakve rezultate ostvaruje. Osigurao sam se u vašem društvu vjerujući vama, iako znam da u ovoj maloj Hrvatskoj ima pun kufer osiguravajućih društava.
Dugo sam razmišljala o riječima tog profesora, a danas sasvim sigurno znam da je većina mojih, ali i vaših klijenata, učinila to isto – prihvatila je ponudu zbog mene, odnosno vas.
Nema li se pravo taj profesor, moj klijent, osjećati izdanim ako sam nakon nekog vremena promijenila osiguravajuće društvo zbog nekih svojih malih, sitnih interesa – ali za klijenta nevažnih razloga?
Moj/vaš potpis na ponudi obvezuje mene/vas prema osiguranoj osobi jednako kao i osiguratelja, odnosno kuću za koju radim/radite.
Podosta je vremena prošlo otkako je u časopisu Svijet osiguranja objavljen intervju sa mnom, ali dobro se sjećam kako sam tada rekla: "Često se događa da ne prodajemo samo osiguranje, nego prodajemo i sebe". To je u 90 posto slučajeva istinito. Za neko osiguranje klijent će se odlučiti vjerujući nama koji smo u najizravnijem kontaktu s njim.
Odlaskom iz jednog osiguravajućeg društva u drugo zastupnici se iz petnih žila trude povesti i svoje klijente, obično ne vodeći brigu o interesima tih klijenta, nego samo o vlastitoj dobiti.
Šetač nije osiromašio kuću iz koje je otišao, a ni obogatio kuću u koju je došao, ali je, sasvim sigurno, izigrao klijenta i djelomično izgubio njegovo povjerenje
Nepoštivanjem višegodišnjih ugovora klijenti završavaju na sudu, a da ni sami ne znaju zbog čega – ali s pravom. Klijenti u većini slučajeva gube bonuse koje su ostvarili trajnošću korištenja osiguranja u staroj kući. O tome šetači ne vode računa.
Zbog takvih šetača gubi se povjerenje u osiguravajuća društva jer šetač, da bi dobio pristanak klijenta na zajedničku šetnju prema drugom osiguratelju, nikad ne krivi sebe, nikad neće reći da nije zadovoljan što mu dotadašnja kuća nije zaposlila dijete, da mu je mali limit na mobitelu, da nije zadovoljan Bog zna čime, da je možda i sam kriv zbog odlaska, nego će kriviti kuću iz koje odlazi. Mnogo se puta čuje od šetača: "Ako mi ne date ili ne učinite to i to, ja odlazim".
Taj i takav šetač nije osiromašio kuću iz koje je otišao, a ni obogatio kuću u koju je došao, ali je, sasvim sigurno, izigrao svog klijenta i djelomično izgubio njegovo povjerenje jer, unatoč svemu, ljudi nerado mijenjaju osiguratelja osim ako sami nisu povrijeđeni njegovim radom.
Da ne mislite kako meni osobno uvijek u poslovanju sve teče glatko, imam i ja loših trenutaka, jednako kao i neispunjenih želja.
Gospodin Dubravko Lenac, bivši direktor prodaje životnih osiguranja Kvarner VIG-a, opisujući mene uz sve pohvale, kao moj nadređeni, rekao je kako u razgovoru sa mnom zna "letjeti perje" jer smo raspravljali svatko na svoj način, ali uvijek štiteći interese kako osiguranika tako i osiguratelja.
Danas je gospodin Lenac u zasluženoj mirovini i nedostaje mi konstruktivna rasprava kakvu smo znali voditi. Poštujući hijerarhiju u svom društvu, sve svoje poslovne probleme rješavam unutar kuće u kojoj radim – nekad uspješno, nekad manje uspješno, a nekad nikako. No, moj sadašnji direktor zna da mi ne pada na pamet šetnja do nekog drugog osiguravajućeg društva. Jer, moj potpis na ugovoru me obvezuje prema klijentu, a to bi trebalo vrijediti za sve nas koji se bavimo ovim poslom.
Izvor: svijetosiguranja.hr