„Mirovinsko pitanje“ zadalo je najviše glavobolje pregovaračima vlade i Međunarodnog monetarnog fonda prilikom usuglašavanja srpskog budžeta za iduću godinu i ostat će nepoznanica još izvjesno vrijeme, dok šefovi MMF-a u Washingtonu „ne potvrde“ dogovor njihove misije s vladom u Beogradu.
Čak i ako sve bude pozitivno rješeno, mirovinsko pitanje visit će nad glavom svih građana Srbije bar u dva oblika. Prvo, kao sustavna reforma mirovinskog sustava, na čemu inzistira MMF. Drugo, kao „osobni” problem mnogih građana. „Opći ambijent i društveno ponašanje moraju biti promjenjeni kako bi se pred svako usvajanje budžeta izbjegle različite vrste pritisaka i očekivanja. Svi društveni i ekonomski akteri moraju prihvatiti dva principa – osobnu odgovornost za vlastitu budućnost i međugeneracijsku solidarnost”, kaže za „Politiku” Slobodan Ilić, državni tajnik u Ministarstvu financija.
– Životni vijek se produžava, mirovinski fondovi svugdje u svijetu su ugroženi. Njemačka razmišlja da produži starosnu granicu odlaska u mirovinu. Svi se bave time kako da se osigura mirovinski sustav. Građani ne mogu očekivati od države da će samo ona riješiti taj problem. Dobrovoljni mirovinski fondovi ili neka druga vrsta osiguranja sigurne budućnosti jesu nešto o čemu građani moraju razmišljati – kaže Ilić.
Da li ste, s mjesta na kojem ste, primjetili prevelika očekivanja tih „društvenih i ekonomskih aktera“?
Mi smo dugo živjeli u sustavu u kojem nam je država davala posao, stan i mirovinu. Većina ljudi u Srbiji o mirovini razmišlja dvije-tri godine pred umirovljenje i buni se ako se ona smanjuje ili se mjenjaju parametri za njeno određivanje. Sve što se u Europi događalo u posljednjih dvadesetak godina ukazuje da i kod nas mora doći do drugačijeg ponašanja i prihvaćanja realnosti. U tom smislu je princip osobne odgovornosti za vlastitu budućnost paradigma novog načina funkcioniranja pojedinaca, kompanija i države. To znači da svaki građanin mora razmišljati o svojoj budućnosti odmah po završetku školovanja, tako što će razmatrati razne oblike štednje. Od dobrovoljnih mirovinskih fondova do police životnog osiguranja i investicijskih fondova, što ljudi u drugim zemljama već uveliko rade.
Srbija je stvorila sustavni okvir, zakonsku regulativu i zaštitne mehanizme, vlasnici su napravili financijske institucije i organizacije i sada postoji ponuda modela da ljudi planiraju vlastitu sigurnost u budućnosti. Ali, sve to se ne koristi. Ne može se više očekivati da nam država riješi budućnost i da nam je budžet prva vrata na koja dođemo kad imamo problem, a da prethodno nismo iskoristili sve mogućnosti da sebi osiguramo sigurnost.
Mnogi kažu da to nije moguće jer su građani siromašni?
Tu zabludu demantiram. O budućnosti i osobnoj odgovornosti za sigurnu starost ne razmišljaju bogati ljudi. Oni imaju različitu aktivu i imovinu koju mogu u svakom trenutku unovčiti i od toga lijepo živjeti.
Svugdje u svijetu srednji sloj razmišlja o tome kako da zaštiti obitelj, kako da školuje djecu. Infrastruktura je napravljena za srednji sloj. Pitanje je zašto mi to nedovoljno koristimo. Siromaštvo nije razlog da ne brinemo o svojoj budućnosti. Dat ću vam nekoliko argumenata. Polica životnog osiguranja jedan je od financijskih modela za brigu o vlastitoj budućnosti. Bruto premija životnog osiguranja u 2008. godini po stanovniku bila je u Srbiji 10 eura, u BiH 13, u Bugarskoj 18 a u Rumunjskoj 22 eura. Nemoguće je i netočno da je, na primjer, srednji sloj u Rumunjskoj dva puta bogatiji od srpskog. Evo još nekih podataka koji demantiraju tvrdnje da smo mi siromašno društvo u kojem pojedinci ne mogu brinuti o vlastitoj budućnosti. Dakle, u Srbiji se prosječno godišnje za policu osiguranja izdvaja 10 eura, za igre na sreću devet a za duhan i alkohol 66 eura. Kad pogledate ove podatke, teško me je uvjeriti da ne postoji potencijal za drugačiji način ponašanja. Država ponovo poručuje građanima da je posljednji trenutak da počnu brinuti o svojoj budućnosti.
Ali, nas su navikli da ne razmišljamo o tome, o nama je brinula država.
Država i dalje brine o svojim građanima, ali kapaciteti države i potreba da ona bude što jeftinija, traže da i mi sami moramo preuzeti dio odgovornosti za vlastitu budućnost. To ne znači da država to neće raditi u budućnosti.
Što podrazumjeva drugi princip međugeneracijske solidarnosti?
Podrazumjeva pravilnu raspodjelu sadašnjih troškova i budućih obveza, balans onog što će se trošiti i onoga što će se investirati u svaku vrstu infrastrukture. Samo tako bit ćemo u stanju da mladim generacijama, osim obveza da vraćaju zajmove, ostavimo solidno razvijenu i prosperitetnu privredu.
Uzimamo zajmove po svijetu da bismo isplaćivali mirovine. Nije li to sustav u kome umirovljenici oduzimaju budućnost unucima?
Umirovljenici treba razumjeti da se, ako žele dobro svojim unucima, mora uspostaviti kvalitetniji balans između tekuće potrošnje i investicija. Inače, unucima ćemo ostavljati samo dugove bez osnove da vraćaju te zajmove.
Kako poduzeća trebaju brinuti o svojoj budućnosti? Da li je to samo poštovanje financijske discipline?
Opet se sve svodi na pojedinca, vlasnika ili menadžera. Ako on ne izvršava svoje obveze, onda radnici idu pred državu.
Zašto bi vlasnik neke firme plaćao porez kad ministri obećavaju da će država umjesto njega platiti te obveze, na primjer povezivanje radnog staža. Zar to nije loša poruka?
U svim tranzicijskim zemljama morali su se poduzimati takvi potezi. Ali, zabrinjava me to što bi to moglo nam prijeći u naviku, da stalno povezujemo staž, da stalno opraštamo dugove za poreze i doprinose. To u ekonomiji dovodi do moralnog hazarda i evazije poreza. Vjerujem da nećemo ići tim pravcem.
Ni dio države nema naviku mijenjati ponašanje, lokalnim samoupravama je najlakše da traže novac od centralne vlasti?
Podsjetit ću da su od 2001. godine lokalne uprave tražile poreznu decentralizaciju. Kad je ta decentralizacija krenula, lokalnim upravama ostavljene su dvije godine da se pripreme za taj posao, da od 1.siječnja 2008. godine naplaćuju poreze na imovinu i da to bude ozbiljan prihod općina i gradova. Nažalost, te dvije godine nisu pametno iskorištene jer se više od pola općina u Srbiji nije pripremilo za naplatu poreza. Općine koje su se dobro pripremile lakše podnose smanjenje transfera iz centralnog budžeta.
Vi apeliratete da svatko počne razmišljati poduzetnički, brinući o svojoj budućnosti?
Apsolutno, to je poruka. Bez takvog „prezupčenja u glavi“, svaki put kad se bude donosio budžet imat ćemo velika očekivanja za koja nemamo novaca. Ali, to ne isključuje obvezu države da uvijek bude solidarna i socijalno odgovorna prema svojim građanima i poduzetnicima. Socijalno odgovorna država štiti ambijent. Socijalno odgovorna država nije ona koja dijeli novac kapom i šakom svakom građaninu koji legne na prugu, svakom poduzetniku koji se žali na konkurenciju ili svakoj općini koja je nesposobna prkupiti lokalni porez. Ona je tu samo kad nastane velika muka.
Ako se uspije preći put od kupovine alkohola do kupovine police, bit će to kraj tranzicije u Srbiji?
Doslovno je tako.
Izvor: osiguranje.hr|Politika