Kako je umirao respiro rok u obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti

Po Zakonu o obveznim osiguranjima u prometu vlasnik odnosno korisnik motornog vozila mora sklopiti ugovor o osiguranju od odgovornosti za štete uzrokovane uporabom motornog vozila. Ugovor o osiguranju od odgovornosti mora biti na snazi za cijelo vrijeme registracije vozila, a vlasnik/korisnik je obvezan ugovor o osiguranju „obnavljati sve dok je prijevozno sredstvo u prometu“(čl. 4. , st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, dalje: ZOUP). Dakle, trajanje registracije (što je preduvjet legalnog korištenja vozila u prometu) bitno je povezano s vremenom trajanja ugovora o osiguranju (premda se u praksi ta dva datuma ne moraju poklapati i ne poklapaju se). 

Upravo zato da bi omogućio vlasnicima/korisnicima motornih vozila, da održe svoju obvezu osigurateljnog pokrića, ZOUP predviđa jednu posebnost kad je u pitanju trajanje ugovora o obveznom osiguranju: u st.5. čl. 8., za ugovore sklopljene na određeno vrijeme trajanja (jedna ili više godina) predviđa da se prava i obveze iz ugovora o osiguranju produžuju nakon isteka ugovora o osiguranju za najviše 30 dana. Ovaj rok ZOUP naziva počeknim rokom. U osigurateljnom žargoni češće se rabi izraz respiro rok (riječ latinskog porijekla, respiro=odušak od kakve poteškoće, odisati, od čega > spatium  respirandi). Radi se o roku čija je namjena kod obveznog osiguranja omogućiti ugovaratelju osiguranja pokriće rizika i nakon što je ugovoreno vrijeme trajanja ugovora o osiguranju isteklo. To se radi zbog činjenice što iz raznoraznih razloga ljudi zaborave na svoju obvezu ažurnog produljenja (ili kako ZOUP kaže: obnavljanja) ugovora, pa im se omogućuje osigurateljno pokriće i za određeno vrijeme nakon isteka ugovora. Kako se radi o ugovoru, ZOUP je odredio da počekni rok može iznositi najviše do 30 dana. Koliko u okviru zakonom propisanog perioda zaista iznosi – određuju osiguratelj i ugovaratelj osiguranja ugovorom o obveznom osiguranju (točnije, osiguratelj u uvjetima za osiguranje od automobilske odgovornosti). Tu mogućnost ugovaranja vremena važenja počeknog roka osiguratelji su u svojim uvjetima iskoristili. Sve veći broj osiguratelja taj rok određuje s vremenskim periodom od deset, petnaest dana, a neki čak s jednim danom trajanja po isteku ugovora o osiguranju. Jasno je da takva klauzula o počeknom roku od jednog dana ne odgovara svrsi koju je ZOUP imao propisujući počekni rok (ne smijemo zaboraviti da je  Zakon o obveznim osiguranjima u prometu iz 2005.g. imao odredbu o fiksnom počeknom roku od 30 dana, a da je riječ „najviše“ unio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu 2009.g.). Bez obzira što je smušena situacija oko šteta nastalih u počeknom roku i problematičnost u naplati premije za period počeknog roka, ako se promijeni osiguratelj, doista išla na štetu osigurateljima, smanjivanje počeknog roka na period manji od razumnog – nema opravdanja i predviđen je samo da bi se formalno zadovoljila odredba ZOUP-a, koji insistira na počeknom roku, propustivši određivanje njegovog trajanja osiguratelju. 
 

Time je respiro rok prestao disati i kao nekorisno slijepo crijevo valja ga potpuno izbaciti iz ZOUP-a (kao što je to učinio srpski Zakon o obveznim osiguranjima u saobraćaju, koji je počekni rok u cijelosti ostavio na volju osigurateljima da li će ga ugovoriti ili neće,čl. 5., st. 5. Zakona).

Izvor: osiguranje.hr|dr. sc. Marijan Ćurković


Posted on Monday, September 30, 2019 (Archive on Monday, November 11, 2019)
Posted by Redakcija  Contributed by
    

Rating:
Comments:
Save

Current Rating: