Pravo treće (oštećene) osobe na izravan zahtjev za naknadu štete od osiguratelja temeljem ugovora o osiguranju od odgovornosti štetnika i mogući prigovori osiguratelja trećoj (oštećenoj) osobi

Našem čitatelju I.V. štetu je uzrokovalo trgovačko društvo X d.o.o., koje mu je tijekom izvođenja radova na fasadi stambene zgrade oštetilo nekoliko aluminijskih prozora, koje mora zamijeniti jer je popravak neisplativ. Izvođač nije zanijekao svoju obvezu, ali ga je uputio na osiguratelja Y, kod kojega ima osiguranje od ugovorne odgovornosti iz građevinske djelatnosti. I.V. se obratio osiguratelju, a ovaj ga je – tvrdi – uputio da naknadu štete traži od izvođača, a da će on-osiguratelj, nakon toga srediti odnos sa svojim osiguranikom/izvođačem koji mu „duguje dio premije za osiguranje,koja je dospjela već prije nezgode, pa će istu naplatiti od osigurnine, a razliku isplatiti osiguraniku.“ No, kako je X d.o.o. nelikvidan, I.V. se boji da bi na taj način ostao bez odštete.

 

1. Treća osoba ima vrlo važnu funkciju, ustvari centralnu funkciju, u definiranju sadržaja ugovarateljeve obveze iz ugovora o osiguranju. Osigurateljeva obveza iz ugovora o osiguranju, obveza da štiti imovinu osiguranika od njenog umanjenja, ovisi isključivo o volji treće/oštećene osobe. Tek od odštetnog zahtjeva treće osobe obveza osiguratelja postaje materijalna i opipljiva. U tom času se rizik realizirao, i u tom času se osiguratelj aktivira na obradi odštetnog zahtjeva. Prema odredbi st.1.čl. 964. ZOO „U slučaju osiguranja od odgovornosti osiguratelj odgovara za štetu nastalu osiguranim slučajem samo ako treća oštećena osoba zahtijeva njezinu naknadu“. Ona, dakle, odlučuje o tome da li se osigurani slučaj doista i dogodio. Jer, nema osiguranog slučaja ako nema zahtjeva oštećene osobe. Sam osigurani slučaj (kao štetni događaj na temelju kojega oštećena treća osoba ima mogućnost tražiti naknadu štete),  bez posljedičnog odštetnog zahtjeva treće oštećene osobe prema štetniku i/ili osiguratelju, ostaje u sferi nebitnih činjenica, nesposoban dovesti do posljedice koja se zove obveza osiguratelja iz ugovora o osiguranju. Da nema ovakve zakonske odredbe osiguranik/štetnik bi mogao tražiti od svoga osiguratelja isplatu štete koju je uzrokovao trećoj oštećenoj osobi.
 
2. Zakon o obveznim odnosima (ZOO) u čl. 965. st.1. uspostavlja pravo oštećene treće osobe na izravan zahtjev (direktan zahtjev, direktna tužba, actio directa) prema osiguratelju osiguranog odgovornog štetnika. I to za sve vrste osiguranja od odgovornosti (obvezna i dragovoljna). Pravo na izravan zahtjev oštećene treće osobe prema osiguratelju štetnika iz mnogo razloga (psihološki razlozi uvjetovani posebnim odnosom oštećeni-štetnik, sigurna naplata od imućnijeg dužnika/osiguratelja, itd.) predstavlja najbolje, najefikasnije i, shodno tomu, najprihvatljivije rješenje zaštite oštećene osobe. Actio directa je pravo priznato trećoj oštećenoj osobi da djeluje izravno prema štetnikovu osiguratelju. Izravan zahtjev podrazumijeva odštetni zahtjev u izvansudskom postupku i tužbu u parničnom postupku. ZOO ne uvjetuje pravo treće oštećene osobe na izravan zahtjev prethodnim pokušajem naplate i nemogućnošću naplate pretrpljene štete od štetnika. Odredba našega ZOO o pravu oštećene treće osobe na izravan zahtjev za naknadu štete prema štetnikovu osiguratelju od odgovornosti u svim vrstama osiguranja od odgovornosti veliki je civilizacijsko-socijalni iskorak u cilju zaštite oštećene osobe. U nekim zemljama postoje rješenja prema kojima kod dobrovoljnih osiguranja od odgovornosti ne postoji  pravo oštećenoga na izravan zahtjev prema osiguratelju (Njemačka-osim u tri slučaja: a) kad je u pitanju obvezno osiguranje od odgovornosti, b) kad je nad osigurateljem otvoren stečajni postupak, i c) kad je prebivalište/adresa štetnika/osiguranika nepoznata, v. čl. 115. st. 1. Zakona o ugovoru o osiguranju 2008.; Italija, Velika Britanija; čak i naš  Plovidbeni zakonik iz 2004.g., čl. 746., st., 2., pravo na actio directa ograničio je samo na dva slučaja: na slučaj kad se radi o obveznom osiguranju i kad su u pitanju tražbine članova posade  broda zbog smrti, tjelesne ozljede ili narušavanja zdravlja...). 
 
3.      Odnos „treća osoba - osiguratelj“ reguliran je zakonom. Sadržaj toga odnosa je odgovornost osiguratelja prema oštećenoj trećoj osobi. Bez izričite zakonske odredbe osiguratelj i treća osoba ne bi bili u nikakvom odnosu (ugovor o osiguranju odgovornosti bio bi za treću osoba res inter alios acta). Ovako, uz pravo na izravan zahtjev, treća osoba ima dva dužnika, štetnika i njegovog osiguratelja. Od obadvojice može tražiti naknadu štete. Redoslijed ostvarivanja nije određen propisom. Oštećeni može, po svom izboru, tražiti pojedinačno naknadu od štetnika ili od njegovog osiguratelja, ali i od obojice istovremeno (alternativno, kumulativno ili sukcesivno), jer mu oni odgovaraju solidarno za naknadu štete (v.presudu VSRH, rev.285/2004,od 7.7.2005.). Oni su u parnici tzv. pasivni materijalni  suparničari (ne i jedinstveni, već obični - protiv njih se može donijeti  sadržajno različita presuda, njihov je položaj glede radnji i rokova samostalan; svaki od njih odgovara u okviru svoje vlastite obveze; štetnik u okviru propisa o odgovornosti za štetu, osiguratelj u okviru odgovornosti svoga osiguranika (štetnika), ali samo u okviru ugovora o osiguranju od odgovornosti).
 
4.     Osiguratelj ne stoji u nikakvom odnosu prema trećoj oštećenoj osobi, ni u ugovornom  (taj odnos postoji samo između osiguranika i osiguratelja) ni u izvanugovornom odnosu (taj odnos postoji između štetnika/osiguranika i treće oštećene osobe). Pravo oštećenoga na izravan zahtjev prema osiguratelju štetnika (shvaćen kao zahtjev za naknadu štete u izvansudskom postupku i tužba nadležnom sudu) utemeljen je na samom zakonu, kao suvremeni doseg u zaštiti oštećene osobe (opći interes društva, veća sigurnost naplate, brzina ostvarenja prava na naknadu štete, što je moguće prije uspostava prijašnjeg stanja poremećenog štetnom radnjom vrlo često nesolventnog štetnika itd.). Zakon je taj koji zasniva obveznopravni odnos izmedju osiguratelja i treće (oštećene) osobe, u okviru kojega je oštećena osoba vjerovnik (tražbina isplate naknade štete), a osiguratelj – dužnik (obveza plaćanja naknade štete). 
 
5.      Actio directa poništava pravo osiguratelja, koje inače postoji tamo gdje nema prava oštećenoga na izravan zahtjev prema osiguratelju, da uvjetuje  isplatu osiguraniku prethodnim plaćanjem od strane osiguranika oštećenoj osobi (pai to be paid)..
 
Pravo oštećenoga na actio directa prema osiguratelju štetnika vlastito je pravo treće/oštećene osobe do iznosa (ugovorene ili propisane) osigurane svote. To pravo treća osoba stječe danom ostvarenja rizika, odnosno „ od dana kad se dogodio osigurani slučaj„ ( čl. 965., st. 2. ZOO-a ). Polazeći od svrhe ovoga propisa (teleološko tumačenje) pod tim izrazom bi trebalo razumjeti trenutak nastanka samog osiguranog slučaja. Upravo zato kasnija promjena u odnosu osiguratelj - osiguranik ne utječe na pravo treće osobe. No, to što treća osoba ima vlastito pravo ne znači da ima samostalni pravni položaj prema osiguratelju neovisan od ugovora o osiguranju. On ustvari na temelju zakona stupa u pravni položaj osiguranika (štetnika) u odnosu na štetu koja je pokrivena osiguranjem. Zato je na trećoj oštećenoj  osobi teret  dokaza postojanja ugovora o osiguranju od odgovornosti i njegovog sadržaja (arg. iz čl. 965., st. 2. ZOO). I za odnos osiguratelj-treća osoba vrijede odredbe ugovora o osiguranju, koji je drugi okvir osigurateljeve obveze. Pravo na izravan zahtjev ne može treću osobu dovesti u povoljniji položaj prema osiguratelju, niti osiguratelja u nepovoljniji položaj prema oštećenoj osobi u odnosu na onaj koji ima prema osiguraniku. Iznimka je moguća jedino kod obveznih osiguranja.
 
Stoga osiguratelj može oštećenoj osobi isticati prigovore koje joj može istaći i štetnik (osiguranik) temeljem pravila odštetnog prava, kao što su to prigovor zastare, prigovor podijeljene odgovornosti i sl., ali i prigovore temeljem ugovora o osiguranju koje je mogao istaći osiguraniku do nastanka osiguranog slučaja (jer tek tada treća oštećena osoba stječe vlastito pravo prema osiguratelju), primjerice, prigovor ništetnosti ugovora o osiguranju zbog namjernog  zatajenja bitnih okolnosti kod sklapanja ugovora, ili prigovor da nema obveze osiguratelja jer nije plaćena premija, ili prigovor franšize, primjenu načela proporcionalnosti i sl. Navedeno ne vrijedi za obvezna osiguranja od odgovornosti. Prigovori utemeljeni na činjenicama nastalim nakon nastanka osiguranog slučaja nisu dopušteni (primjerice, gubitak prava osiguranika iz ugovora zbog nepoduzimanja ugovorenih, propisanih, razumnih mjera spašavanja; ili zbog priznanja ili odbijanja odštetnog zahtjeva; prestanak ugovora zbog neplaćanja premije koja je dospjela nakon nastanka osiguranog slučaja, i sl.).
 

6.     U okviru ovoga poseban je problem prigovora kompenzacije premije koju osiguratelju duguje ugovaratelj osiguranja iz ugovora o osiguranju od odgovornosti, a koja je dospjela prije nastanka osiguranog slučaja. Iz onoga što je rečeno o pravu osiguratelja na prigovore trećoj oštećenoj osobi, mogli bismo zaključiti da osiguratelj ne može oštećenome staviti prigovor kompenzacije premije koju mu duguje njegov osiguranik i koja je dospjela prije nastanka osiguranog slučaja, jer su se uvjeti za eventualnu kompenzaciju stekli tek nakon nastanka osiguranog slučaja.

Izvor: osiguranje.hr|dr.sc. Marijan Ćurković


Posted on Friday, April 19, 2019 (Archive on Friday, May 31, 2019)
Posted by azubovicos  Contributed by
    

Rating:
Comments:
Save

Current Rating: